Današnje Jagićevo šetalište nekoć je imalo ime Jelisavino šetalište (po kraljici Elizabeti). Nastao je na zapuštenom grabištu na inicijativu dr. Vilima Müllera, gradskog fizika, kojeg je smetao neuređeni i kaljužavi prostor pred njegovim prostorom (današnja vila Bedeković). Radovi su počeli 1835. Godine, uz pomoć mađarskog vrtlara Glinsbigela, koji je parku dao izgled engleskog parka.
1845. godine podignut je u parku glazbeni paviljom za kojim možemo i dan danas žaliti, s obzirom na ljepotu i funkciju prostora namjenjenog glazbi i okupljanju. Donji dio paviljona bio je izrađen od kamena i služio je kao prostor za čuvanje klupa u zimi.
1861. godine izgrađen je u parku i bunar sa izljevom od kamena u obliku školjke koja i danas stoji na istom mjestu.
1863. godine posađene su 191 sadnica lipa od kojih su neke i danas sačuvane – uz ulicu A. Cesarca i A. Stepinca.
1927. godine u središnjem dijelu parka Društvo za poljepšavanje grada podiglo je spomen ploču dr. Mülleru, a 1938. Uz proslavu 100 godišnjice rođenja velikog slaviste i Varaždinca podignut je spomenik i dr. Vatroslavu Jagiću.
Park je dugo godina bio ograđen metalnom ogradom i brižno čuvan. Jedna od legendi bio je i čuvar Januš, koje, prema riječima naših starih bio strah i trepet. Pitamo se da li bi Januš i njegovi nasljednici i danas uspjeli zadržati svoj visok autoritet?
Varaždinski vrtlari iz obitelji Nestel
Varaždin je dobio 1859. godine gradskog vrtlara i to 3 godine prije Beča i 34 godine prije Zagreba. Bio je to Đuro (Georg Nestel), a službovao je do 1886. Godine. Vrtlarsko je mjesto posebno bilo cijenjeno i materijalno privlačno, te su se na natječaj javljali ljudi iz Austrougarske Monarhije, pa i iz Njemačke. Ugled struke bio je toliko visok da se natječaj nije raspisivao u zagrebačkim i varaždinskim novinama, nego u novinama Graza, a kandidati su trebali imati zaista visoke reference od stručne škole do naukovanja i usavršavanja u najpoznatijim vrtlarijama i perivojima širom monarhije.
Tako je i naš Đuro Nestel izučio struku u najelitnijim češkim i austrougarskim parkovima, a naučeno je pretočio u održavanje i izgradnju varaždinskih parkova za što mu moramo biti posebno zahvalni. Srećom, gospodin Đuro imao je i svog nasljednika u sinu Stjepanu koji je za gradskog vrtlara bio odabran 1897. Godine . Njegov doprinos gradskim periovijima nije zaostajao za doprinosima njegovog oca.
Zanimljivosti vezane uz gradsko groblje
1905. godine za Upravitelja groblja dolazi Herman Haller, čovjek najzaslužniji za unošenje svečanosti čišanih volumena thuja. Ništa čudno, gospodin Haller bio je izučeni krojač, posinak Stjepana Hallera – prethodnog Upravitelja groblja, a sin Josipa Matušina, prvog Upravitelja groblja.
Umjesto daljnjih detalja o životu gospodina Hallera evo nekoliko njegovih zanimljivih razmišljanja:
“Lako je uočiti što stvara ono teško grobljansko nastrojenje. Prvi je razlog što se redovito posvjećuje mnogo više pažnje pojedinim grobovima nego cjelini groblja. Pojedini nadgrobni objekti previše se ističu svojim luksuzom ili svojim značenjem….”
“Stroga sam vodio računa , da poslije dobro i brižno raspoređenih nasada i ukrasa, ukoliko sam ih dozvolio udesim pozadinu s perspektivama koje dobro djeluju. Uopće na varaždinskom groblju materijal raslinja je najglavnije, a grobovi unutar istih tiha su i skladna skrovišta u kojima se tek naslućuje boravište mrtvih”
Herman Haller: O ideji grobljanskog parka
“Naslovu, a isto tako i gradskom zastupstvu mora biti jasno da naše groblje nije priznato lijepim po velikoj umjetničkoj vrijednosti svojih spomenika ili kakovim drugim bogatstvom. Naprotiv, redovno bogata groblja uslijed svoga šablonskog uređaja gubila su na estetskoj intimnosti. Baš ovi razlozi učinili su da ovom mjestu, našem groblju priđem s više razumijevanja nego mnogi drugi. Držim da je i zato uspjelo da se cjelokupni sklad i raspoloženje od nekad izmjeni tako da groblje ne djeluje više kao groblje od kojega se bježi nego nasuprot, kao cvjetna bašta koja pruža mnogo utjehe bolnim i nesrećnim...”
Iz vlastoručnog pisma Hermana Hallerova Gradskom načelstvu 1931.g.









